Evropska unija u 800 reci – link 6

Šengenskim sporazumom izbrisane su granice između država unutar Evropske unije, a građani tih država postali su građani Evrope. Na primer, zahvaljujući Evropskoj uniji mogli smo u jednom evropskom fudbalskom klubu poput Real Madrida  da gledamo Britanca Bekama, Portugalca Figa, Francuza Zidana, Španca Raula i Brazilce Ronalda i Roberta Karlosa. Kako kada je poznato da je broj stranaca koji mogu da igraju u jednom timu ograničen? Strancima su smatrani samo Brazilci – ostali su građani Evrope. Međutim, pravo građanstva Unije nije državljanstvo u klasičnom smislu. Ono, iako omogućava građanima iz država članica EU da slobodno borave i rade u bilo kojoj zemlji Unije, ni u kom slučaju ne zamenjuje nacionalno državljanstvo. Da bismo ilustrovali tu razliku uzećemo primer izbora – Francuz i Engleskinja su u braku i žive i rade u Hamburgu u Nemačkoj. Oni imaju pravo da glasaju (da biraju i budu birani) na lokalnim izborima u Hamburgu gde su trenutno prijavljeni da žive. Ali kad dođe do parlamentarnih izbora onda Francuz glasa u Francuskoj, a Engleskinja u Engleskoj. Zašto? Jednostavno – to su potpuno različiti izbori koji utiču na uživanje tačno određenih prava. Taj par, kao i svi ljudi, mora imati mogućnost da izabere ljude koji će voditi poslove u lokalnoj zajednici gde trenutno živi, ali i da izabere ljude koji će voditi državu čiji su građani.

Najnoviji korak u učvršćivanju veza između evropskih država jeste uvođenje zajedničke monete – evra.

Evro – jedinstvena valuta? I da i ne!

Evro nije sredstvo plaćanja u svim članicama Evropske unije. Danas je to valuta 333 miliona stanovnika iz 18 država članica EU. Istorijat upotrebe evra malo zbunjuje jer, kada je 1. januara 1999. evro postao zvanična valuta u 11 država članica, novčanice i novčići “fizički” nisu postojali. Rečnikom žargona – to je bio novac “na papiru”. Tri godine bio je sredstvo obračuna dok su se plaćanja i dalje vršila u nacionalnim valutama (npr. U Nemačkoj markama, u Francuskoj francima, u Italiji lirama, itd). Zbog toga su, u tom periodu, cene u prodavnicama i na izdatim računima bile su izražene i u nacionalnim valutama i u evrima.

Dvanaest država članica dočekalo je 2002. godinu uz evro kao jedinu valutu plaćanja. Novčanice su iste u svim zemljama, ima ih 7 i različitih su veličina i boja, a svojim izgledom simbolizuju evropsko kulturno nasleđe. Nisu predstavljeni «stvarni» spomenici već ideja koja stoji iza njih – na «prednjoj» strani prikazani kapije i prozori simbolizuju duh otvorenosti i saradnje u Evropi, a na poleđini novčanica mostovi iz različitih epoha simboli su otvorenosti i komunikacije Evropljana. S novčićima je drugačije – svaka država «evro zone» kuje novčiće i jedna strana se razlikuje u zavisnosti gde je novac iskovan. Zašto evro nije valuta u svim državama članicama? Građani pojedinih zemalja (npr. Danske, Velike Britanije i Švedske) nisu hteli da se odreknu krune i funte. Možda je raspoloženje prema evru bolje u pojedinim «novijim» članicama, ali one još nisu ispunile uslove (tzv. kriterijume konvergencije) da bi evro zamenio njihove nacionalne valute.

Ko “upravlja” evrom? Lisabonskim ugovorom potvrđena je predanost država članica postizanju ekonomske i monetarne unije sa evrom kao valutom. Ovim ugovorom predviđeno je da monetarna politika prelazi u nadležnost novoustanovljene, nezavisne, Evropske centralne banke i nacionalnih centralnih banaka država u kojima je evro valuta.

Istorijat “evro zone”:

1999: Austrija, Belgija, Finska, Francuska, Holandija, Irska, Italija, Luksemburg, Nemačka, Portugalija i Španija – ukupno 11 država.

2001: Grčka – ukupno 12 država. 

2002: “fizički” uveden evro kao sredstvo plaćanja.

2007: Slovenija – ukupno 13 država.

2008: Kipar i Malta – ukupno 15 država.

2009: Slovačka – ukupno 16 država.

2011: Estonija – ukupno 17 država.

2014: Letonija – ukupno 18 država.