Evropska unjia u 800 reci – 21 link

Ekonomsko blagostanje nesumnjivo poboljšava život i statističari tvrde da će prosečni Evropljanin rođen 1960. godine najverovatnije živeti 67 godina, Evropljanka 73, dok će oni rođeni 2002. godine proslaviti 75. rođendan (muškarci) i 81. (žene).       

Na koji način su ostvareni ekonomski ciljevi EU?  

Najpre, otvarenjem granica što je omogućilo nesmetano kretanje ljudi, roba, kapitala i usluga na celom tržištu Evropske ekonomske zajednice/Evropske unije. Potom, izgradnjom solidarnosti među članicama, uspostavljanjem zajedničkih politika i finansijskih instrumenata.

Otvaranje granica i uspostavljanje «četiri slobode» – slobodnog kretanja roba, usluga, kapitala i ljudi – stvoreno je jedinstveno tržište. Taj proces je završen tek 1. januara 1993. To znači da je za ostvarenje ciljeva iz Rimskog ugovora, kojim je 1957. osnovana Evropska ekonomska zajednica (EEZ), bilo potrebno više od 40 godina. To je puno vremena, ali ni prepreke koje je trebalo savladati nisu bile male. Jedinstveno tržište ne podrazumeva samo ukidanje carina između zemalja članica (što je unutar EEZ učinjeno još 1968. godine), već i usklađivanje ekonomskih politika koje utiču na faktore proizvodnje, kao i usklađivanje tehničkih standarda. Pravila koja uređuju rad različitih profesija – lekara, advokata, glumaca, itd. – razlikovala su se unutar EEZ, što je uticalo na slobodu kretanja ljudi i pružanja usluga. Takođe, razlikovali su se i tehnički standardi koji određuju koji su proizvodi prihvatljivi na tržištu – recimo, koliko olova može da sadrži zidna boja ili koliko alkohola treba da sadrži liker – bez čega nije bila moguća sloboda prometa roba. Kroz proces evropske integracije, u okviru koga usvajanje Jedinstvenog evropskog akta 1986. godine ima izuzetno značajno mesto, ove razlike su prevaziđene i uspostavljeno je jedinstveno tržište među članicama. Uporedo se razvila i politika obezbeđivanja poštene konkurencije među učesnicima na tom velikom tržištu, kao i politika zaštite potrošača.

Samo otvaranje granica, ukidanje carina i pronalaženje mehanizama za uklanjanje razlika nije bilo dovoljno za uspeh ekonomskog projekta započetog potpisivanjem Rimskog ugovora. Da bi svi sektori ekonomije i svi regioni Evrope mogli da osete koristi koje donosi jedinstveno tržište, bilo je potrebno osmisliti mere koje jačaju solidarnost i dovode do sužavanja razlika između bogatih i siromašnih regiona. U evrožargonu, kako se naziva tehnički jezik koji se koristi u procesu integracije, rešavanje ovog problema naziva se «uspostavljanje ekonomske i socijalne kohezije». U praksi to znači uvođenje regionalnih i socijalnih politika, koje su postajale sve značajnije kako je EEZ primala nove članice, jer je njihov prijem uvek značio i ulazak u Uniju nekih novih siromašnijih regiona.

Regionalna politika Unije u suštini podrazumeva izdvajanje iz budžeta EU siromašnijim regionima i delovima stanovništva. Na primer, oko 70% budžeta Unije troši se na pomoć poljoprivredi i nerazvijenim regionima. Ova pomoć treba da podstakne razvoj u zaostalim oblastima, modernizuje poljoprivredu i pomogne razvoj sela, kao i da pomogne mladima i onima koji dugo traže posao da do posla dođu.

Socijalna politika EU treba da doprinese da se nejednakosti među različitim društvenim slojevima ublaže – recimo, da se radnicima koji gube posao pomogne da se prekvalifikuju i tako nađu novo zaposlenje ili da se presele u neku drugu oblast gde je njihova struka traženija. Decembra 1991. usvojena je Socijalna povelja, koja utvrđuje prava koja svi radnici unutar EU treba da uživaju – slobodu kretanja, pravičnu naknadu, povoljne radne uslove, socijalnu zaštitu, zdravstvenu zaštitu, zabranu diskriminacije i dr.

Proces ekonomske integracije nije okončan uspostavljanjem jedinstvenog tržišta, već je nastavljen izgradnjom ekonomske i monetarne unije. Od 1. januara 2002, više od 300 miliona građana u 12 zemalja EU koristi evro kao sredstvo plaćanja.

Proširenje Evropske unije predstavlja proces uključivanja novih članica u funkcionisanje jedinstvenog tržišta. Na ovaj način, tržište EU postaje sve veće i značajnije. Nove članice ostvaruju ekonomsku korist učešćem u jedinstvenom evropskom tržištu ali istovremeno mogu da koriste regionalne i strukturne fondove. Da bismo najlakše objasnili šta to konkretno znači uzećemo primer našeg prvog suseda – Bugarske. Od kako je Bugarska, 2004, ušla u NATO (najčešće jedna od prvih stepenica ka punopravnom članstvu u EU) i od kako je postalo izvesno da će 2007. ući u EU, direktne strane investicije su se udvostručile za godinu dana – npr. sa 1,3 milijardi dolara u 2003, na 2,5 milijardi tokom 2004. godine.

Najveći talas proširenja desio se u maju 2004. godine, kada je 10 država, uglavnom bivših socijalističkih zemalja srednje i istočne Evrope, primljeno u članstvo. Iako su u procesu pristupanja ove zemlje izvršile značajne reforme ekonomije i zakonodavstva, i zabeležile visoke stope privrednog rasta (Estonija 4.8%, Slovačka 4% godišnje), ipak 75 miliona građana u novim članicama ima oko 40% prihoda u odnosu na one koje imaju građani u ostatku Unije. Zato je, na primer, u periodu 2004-2006. novim članicama bila namenjena pomoć od 40 milijardi evra, koja treba da pomogne da one brže dostignu standard starih članica. Ovaj novac je uglavnom utrošen na strukturne i regionalne fondove, pomoć za poljoprivredu, razvoj sela i drugo.

Jasno je da su ekonomske prednosti članstva u EU brojne, ali je, takođe, nesumnjivo i da je proces prijema u članstvo dugotrajan i da nema «prečica» na putu do «zapadnoevropskog» života. Na primer, smatra se da će velikoj Poljskoj biti potrebno oko 30 godina da njeni građani dostignu standard građana razvijenih, starih, članica. Ne sme se, međutim, gubiti iz vida da se zahtevi za prijem u članstvo, pogotovo oni iz oblasti ekonomije, poklapaju s onim što je potrebno za uspostavljanje zdrave tržišne privrede, sposobnih preduzeća i bogatijih građana, što je, bez obzira na to da li će i kada neka zemlja postati član EU, ono što žele gotovo svi građani i pokušava da ostvari većina vlada.