U Beograd posljednjih mjesec dana dolazi sve više migranata, koji žive na otvorenom i u krajnje nehumanim uslovima.
U Beogradu, ali i ostalim mjestima u Srbiji, u parkovima i na ulicama, sve se češće mogu vidjeti stotine migranata koji su došli iz ratom zahvaćenih područja Azije i Afrike. Među njima, od putovanja izmorenih, uglavnom izbjeglica iz Sirije, Eritreje, Somalije, Iraka i Afganistana, veliki broj je žena i djece, piše Anadolija.U glavni grad Srbije u posljednjih mjesec dana dolazi sve više migranata, koji uglavnom borave u blizini autobuske stanice u nehumanim uslovima. Spavaju po travi i na klupama u parku. Svi su, kako kažu u tranzitu i izbjeglice sa jedinim ciljem – da stignu u neku od zapadnoevropskih zemalja.
Tokom 2014. godine u Srbiji je 16.490 stranaca tražilo azil, što je tri puta više nego u godinu ranije. U januaru i februaru ove godine, blizu pet hiljada osoba izrazilo je namjeru da traži azil u Srbiji, ali se broj onih koji su do sada, bez registrovanja bili u Srbiji, mjeri na desetine hiljada.
Koliko je pitanje migranata aktuelna tema pokazuje i činjenica da skoro svakog dana MUP Srbije saopćava da je otkrivena grupa od po nekoliko desetaka azilanata. Prošle sedmice je uhapšena kriminalna grupa krijumčara koja je „usluge prevoza“ od juga Srbije do Mađarske naplaćivala i po hiljadu eura po osobi.
Protesti protiv dolaska migranata
Beogradski centar za ljudska prava, koji uz koordinaciju sa UNHCR-om pruža pravnu pomoć tražiocima azila, ukazao je da, kao ni prije jedne decenije, kada je Srbija imala izbjeglice iz Hrvatske i BiH, ni danas nema dovoljno empatije prema ljudima koji bježe iz ratom zahvaćenih područja te da je potrebno poboljšati pravni sistem u praksi.
Nikola Kovačević iz pravnog tima Beogradskog centra za ljudska prava je predočio da su većina ljudi koji dolaze iz Sirije, Eritreje, Azerbejdžana i Somalije izbjeglice i da u Srbiji i dalje postoji problem u prepoznavanju namjere traženja azila.
„Ako neko dolazi iz Sirije on ne može da bude neregularan ili ilegalni migrant. On je čovek koji je u strahu od opšteg progona napustio svoju zemlju i postao izbeglica. Tim ljudima treba pružiti neku pomoć“, rekao je Kovačević ukazavši da taj problem postaje sve vidljiviji, kako na beogradskim ulicama tako i širom Srbije.
Prenoseći svoja iskustva iz kontakata sa migrantima u Srbiji, Kovačević je ukazao da će broj izbjeglica koji prolaze preko Srbije biti mnogo veći i da te ljude treba smjestiti i obezbijediti im elementarne uslove.
„Radiće se o desetinama hiljada tražioca azila. Prošle godine je registrovano 16,5 hiljada tražioca azila i još oko 10-12 hiljada neregularnih migranata… To su sve ljudi koji su došli u kontakt sa organima Srbije i to je brojka oko 25 hiljada. Ove godine smo već prevazišli tu brojku, do kraja godine je moguće da će se raditi, ukupno, i do sto hiljada migranata“, upozorio je Kovačević.
Ocjenjuje da u društvu Srbije, definitivno, postoji nedostatak svijesti da se pomogne izbjeglicama, ali da do sada nisu zabilježeni značajniji incidenti sa migrantima.
Prošle godine je u Obrenovcu, Bogovađi i nekim drugim mjestima bilo protesta i negodovanja protiv dolaska migranata i da je potrebno građanima, od državnih organa, ali i nevladinih organizacija, predstaviti stvarnu sliku i položaj migranata.
„Tim ljudima treba omogućiti da se privremeno smeste u nekim objektima gde će imati hranu, odeću i obuću, zdravstvenu negu“, preporučuje Kovačević i dodaje da slika koja postoji oko autobuske i željezničke stanice u Beogradu govori o mogućnosti organa Srbije da daju odgovor na trenutnu situaciju.
Neizvjestan put
Lanci krijumčarenja koji se protežu od Sirije i Turske, pa sve preko Grčke, Makedonije, Srbije i Mađarske, su prema podacima do kojih je došao Beogradski centar za ljudska prava, vrlo složen i organiziran sistem. Put od Makedonije do Austrije košta i do 3,5 hiljada eura.
Na putu se dešava da im krijumčari otmu novac, pasoše, ostave negdje na putu i kažu im: „Dobrodošli u Mađarsku!“, a doveli su ih, primjerice do Kragujevca, pokazali su rezultati istraživanja koje je među migrantima sproveo Beogradski centar za ljudska prava.
Kovačević kaže da, pored korupcije i nepostojanja kapaciteta kontrole granice, Republika Srbija svjesno pušta te ljude da odu i postanu nečiji drugi problem.
Krijumčari i policija uzimaju novac
Među stotinama izbjeglica iz Sirije, Iraka, Afganistana i drugih zemalja, u blizini restorana brze hrane i parku kod beogradske autobuske stanice, zajedno sa predstavnicima UNHCR-a i Beogradskog centra za ljudska prava nije teško pronaći one koji žele da ispričaju kroz šta su sve prošli.
Oni iz Sirije i Iraka ne žele pred kamere iz straha od odmazde zbog rata u svojim zemljama, ali i „prepreka“ na putu ka Evropskoj uniji. Na putu do Srbije su doživjeli, kažu, sve i svašta. Preko Turske, navode nisu imali problema, ali je sve skupo, dok su u Grčkoj i Makedoniji doživjeli maltretiranja policije.
Novinar RTV „Salahudin“ iz Tikrita (Irak), Nebil kaže da je prije dva mjeseca krenuo iz svoje zemlje preko Turske i napokon stigao u Srbiju – u potrazi za azilom i sugurnim životom ostavio je porodicu.
„Moju kuću je uništio ISIL. Preselio sam se u sjeverni Irak i krenuo prema Evropi radi azila. Krijumčari koji su trgovci ljudima i lopovi uzimali su nam mnogo novca. Prelazili smo pješice preko planina po hladnoći i teškim uslovima. Bilo je puno bolesnih, žena i djece“, kaže Nebil i dodaje da je u Grčkoj policija prema njemu dobro postupala, ali su uslovi u kampu bili loši.
Kako je rekao, u Makedoniji nije sreo policiju, a u Srbiji je imao problema jer je morao policajcima dva puta da daje novac.
„Jednom sam dao 40, a drugi put 60 eura. Ne znam tačno gdje je to bilo, ali je bilo u pravcu Mađarske kada sam putovao od Beograda. Mislio sam da će u ovim državama bolje da nas prihvate ali to nije ono čemu smo se nadali. Ne nudi se neka vrsta pomoći“, rekao je Nebil poručivši svojim sunarodnicima koji planiraju da krenu poput njega da im je Bog na pomoći.
Han (15) iz Afganistana je tri dana u Srbiji. Inače, dva mjeseca je putovao preko Irana, Turske i Bugarske.
„Za ljude u Afganistanu postoje samo brige i rat, jer je stanje u Afganistanu loše, a razlog svemu tome su talibani. Talibani tamo napadaju naše porodice, ja sam zbog njih izgubio svoju porodicu, a i ja sam ranjen u ruku i nogu“, govori na dobrom engleskom dječak koji je prodao svoju kući i sa tim novcem došao do Srbije stako što je dva mjeseca pješačio.
Imao je mnogo problema, pogotovo u Bugarskoj gdje je bio loš odnos tamošnje policije.
“Mrze nas, nisu uhapsili mene, uhapsili su moje prijatelje. Imali smo mnogo problema i sam put je bio opasan, ali je mnogo bolje nego ljudima koji su ostali u Afganistanu. Želio bih otići u Evropu kako bih imao bolji život nego u Afganistanu. Tri dana sam u parku, veoma je hladno noću, spavamo ovdje… imamo mnogo problema i treba mi pomoć. Nadam se da ću imati neku pomoć od ljudi u Srbiji, isto kao i svi koji dolaze iz Afganistana“, predočava nam Han okružen vršnjacima iz svoje zemlje.
Srbija im se kaže dopada i osjećaju se sigurno, ali nemaju novca.
„Nemamo ni odjeće ni obuće, sve smo izgubili, tamo u torbi (pokazuje na torbu) nema ništa. Ljudi ovdje su dobri. Ne jedemo meso, jedemo samo čips od krompira, hljeb i pijemo vodu. Mi bi jeli i meso da imamo novca, ali ga imamo samo za mlijeko“, kazao je.
Također Afganistanac Musa Ermi (20), koji je u Srbiju došao iz Turske gdje je, kako bi zaradio novac za put radio u tekstilnoj fabrici u Ederneu i naučio turski jezik, potvrđuje da u Srbiji nemaju problema, ali da već nekoliko dana spavaju na travi. Do Beograda mu je trebalo dvije hiljade eura, a kako očekuje do Njemačke će mu trebati još toliko novca.
Poziv na humanost
Građani Beograda i prolaznici u parku kod autobuske stanice se slažu i apeliraju da treba pomoći migrantima koji tu borave.
Ukazuju da treba da uradi država, međunarodne i humanitarne organizacije kao i Evropska unija.
„Ovi ljudi tu su danima i čekaju da se okupe, kao ja što sam svoju porodicu čekao. Evo već mesec dana, a vidim neke stare, neke nove. Žene i deca, makar taj bajni Crveni krst i Crveni polumesec, te organizacije koje brinu o ljudskim pravima. Ljudi su otupeli jer je bilo mnogo izbeglica. Treba to država da uradi, makar žene i decu da smesti u neki kamp ili hotel da mogu da se okrepe i krenu dalje“, kaže Miodrag Belić, rodom iz Peći, koji je prije 17 godina došao kao izbjeglica sa Kosova.
Beograđanin Jovan Kaličanin misli da nije u redu da ljudi borave po parkovima i da im treba pomoći.
Šefica Odeljenja za pravnu zaštitu izbeglica, UNHCR-a u Srbiji, Anne-Birgitte Krum Hansen je povodom sve aktuelnijeg pitanja migranata u Mediteranu i na zapadnom Balkanu iznijela stav da je neophodno da države u regionu zajednički djeluju kako bi se pomoglo tim ljudima, istakavši da je UNHCR-a spreman da pomogne.
Od 2008. godine, kada su ukupno 77 osobe zatražile azil u Srbiji, taj broj raste iz godine u godinu. U centrima za azil 2014. godine, koji se nalaze u Banji Koviljači, Bogovađi, Sjenici, Tutinu i Krnjači, bilo je smješteno blizu 10 hiljada tražilaca azila.
Izvor. Agencije
