Vojin Dimitrijević Ili: o smislu za humor, o razbijenoj posudi za led, o pristojnosti, o gospodstvu, o poštenju i o ostalim pojavama u životu

In memoriam, veoma lično Vojin Dimitrijević

Kad sam čuo vest, u petak po podne, mašio sam se rukom za prvu Vojinovu knjigu koja mi se našla iza leđa. Bilo je to – sasvim odgovarajuće – Silaženje s uma iz 2006, sa posvetom: „Tanji i Miši, za uspomenu ili predviđanje, Vojin“. To „predviđanje“ me je slomilo. Zašto?Evo zašto.

Vojin Dimitrijević, renesansni gospodin, grandseigneur, erudita i briljantan pisac svega što se napisati dade, verovao je – kao i svi takvi, njemu slični – da će ironija, satira i smisao za humor spasti ovaj svet (ako se ovaj svet uopšte može spasti, što je drugo pitanje). Knjigu sam otvorio otprilike, gde mi je prst pao.

Smisao za humor: Molim: pošto je u „Vremenu“ od 10. februara strašne 1992. godine napisao urnebesnu paškvilu o tome da „kako je Svetozar Marković prodao Srbiju Karlu Marksu“, sve sprdajući se sa tadašnjim teoretičarima zavere (s kojima će se sprdati do smrti, u petak), Vojin se naglo uozbiljio i napisao sledeće: „…ovo je bio skromni i neuki pokušaj rehabilitacije šale u srpskom narodu“. Onda je to obrazlagao ovako: „Humor i ironija su znak pameti i skromnosti onoga koji iznosi neku tvrdnju. On time pokazuje da je uveren da se služi najboljim argumentima, ali da njih odvaja od sebe, jer ne misli da je nepogrešiv i da nema bar neku sitnu manu. Ako je takav, sagovornici ga primaju kao ljudsko biće, sa simpatijama ili razumevanjem koji odatle proističu. U suprotnom, njegova uobraženost postepeno se pretvara u ograničenost, a njegove patetične tvrdnje sve su neumesnije“. Vojin je bio čovek lepo vaspitan, pa ćemo poslednju rečenicu prevesti na srpski: takav, ukratko, ispada budala, kakav i jeste od samog početka.

Sa takvim budalama Vojin je ratovao celog života, ismevajući ih fino, ironično, sarkastično i nadasve duhovito. Hana Arent kaže negde (ne zamerite mi, ta mi je knjiga ostala u Zagrebu) da se sila suzbija putem moći, što je nešto jako drugačije, a da je najbolje oružje protiv autoriteta podsmeh, dakle humor. To je zato što je autoritet nešto najviše nalik na seoskog protojereja-stavrofora: debelo, bradato, sa crvenim pojasom i dubokim glasom (najviše nalik na Dragana M. Jeremića); nešto što se od podsmeha i sprdnje izduva, jer u njemu ničega nije ni bilo; da jeste – imalo bi smisla za humor. Jebeš autoritet koji nema smisla za humor: on je prazan i zveči i izduva se kroz najmanju rupu kad ga neko bocne.

Smisao za humor, dakle, osnovno je merilo ljudskosti, u čemu se slažu svi dobri ljudi i sve lepe žene i toga se Vojin Dimitrijević držao celog svog dugog i plodnog života. Ta knjiga koje sam se spontano mašio, „Silaženje s uma“, puna je Vojinovih što veoma ozbiljnih (iz oblasti međunarodnog prava i ljudskih prava itd.), što naizgled novinskih esejčića. Obe vrste tekstova, međutim, pisane su izuzetno pismeno, lucidno i duhovito. Pisao je Vojin podjednako duhovito i pametno, jasno i nesporno, o svemu: od ismevanja teoretičara zavere, preko iznenađujuće dobrih književnih kritika (o Seleniću, na primer), pa do stvari pozorišnih. U toj poslednjoj disciplini napisao je možda jedan od svojih najlucidnijih tekstova (za pozorišni časopis „Teatron“ u leto 2003) – o „Rodoljupcima“ Sterijinim. Tu je – sve poredeći srpske nacionaliste iz 1848. sa ovima današnjima (nema nikakve razlike, uostalom) – uzgred rekao nešto što ne treba zaboraviti: lako je, veli Vojin, „biti fanatičan u odbrani nekog ekstrema, ali se ne može biti fanatično tolerantan„. To će on kasnije ponavljati, jer je veoma važno – ko razume.

Posuda za led: Negde proletos desilo se da nam posuda za led cikne: jednostavno je otpalo dno sa kristalne ćase, ko zna koliko stare (poklon neke prijateljice Tanjine pokojne mame). U petak je Tanja hodala po Kalenića pijaci, od jednog do drugog staretinara, sve tražeći novu kristalnu posudu za led, jer da „Vojin i Branka piju viski („škotsku rakiju“, što kaže Milica Delević) isključivo s ledom“ i da je sramota nemati pravu posudu. Našla je posudu (lepa, sovjetska, 5r. 50kp.), ali je bilo prekasno.

Vojina, Branku i decu (Branko & Branka plus unuci) znamo – sada mi se čini – oduvek. Vojin i moj pokojni tata bili su kolege i dobri drugari još sa Pravnog fakulteta, ali smo se zbližili tek kad je počelo veliko sranje. Vojin je pre toga vodio ono čuveno „Kino oko“ (ko se seća), što je bio veliki medijski proboj: čovek duhovit, brz, obrazovan i – tolerantan i promišljen. U stvari, kad se setim, Vojina i Branku upoznao sam tek preko dece (B.&B.).

Tada je Vojin pisao povremeno za „Vreme“, ali i za sve druge novine koje su smele da ga objave. Nekako smo se Tanja i ja s Vojinom i Brankom združili polako i neprimetno, da bi to postalo ozbiljno prijateljstvo. Da skratim: rastajali bismo se tek u ranu zoru, kad se svi ostali gosti raziđu iz njihove ili naše kuće; mogli bismo ostajati i duže, ali ili je nestalo cigareta, ili te Miličine „škotske rakije“; ili nam se baš bilo prispavalo. Vojin i Tanja – kao kolege pravnici – bili su se uzajamno precenjivali i stalno gađali komplimentima. Najlepši deo tih naših druženja bila je ta kasna noć, kad gosti odu, a mi udarimo u ono najslađe ogovaranje nasamo. Neću sada da kažem da nismo grešili dušu tu i tamo; to je bilo neizbežno, ali u najvećem broju slučajeva i pravedno. Ko pročita – pa makar i iznova – „Silaženje s uma“ naslutiće ko su bile teme tih ogovaranja. Uostalom, to što o njima mislimo bili smo im ionako već rekli i javno, ko ih jebe.

Poslednja noć koju smo proveli zajedno bila je 1. septembra ove godine, pre nešto više od mesec dana. Večera kod nas, do tri ujutro; opet bismo bili ostali i duže da smo mogli, ali nismo mogli: godine i to. Vojin mi je izgledao malo iscrpljeno, ali smo to tumačili uobičajenim problemima sa kičmom i poodmaklim sedenjem do u nedoba. U petak je Vojin prošao lekarski pregled za produženje vozačke dozvole i posle toga umro od masivnog infarkta u prisustvu dva dobra kardiologa.

Jesu li intelektualci inteligentni?, pitao se Vojin Dimitrijević juna 1996. u „Vremenu“ – uzalud. Nisu, barem ne nužno, s obzirom na to ko je sve „intelektualac“ u današnje vreme. Primetio je i zašto teoretičarima zavere slabo ide otkrivanje namera i ujdurmi „stranog faktora“ („moćnika“): zato što „im ta istraživanja znatno otežava okolnost što stranci govore i pišu stranim jezicima“. Osim toga, „svako istraživanje svetske zavere mora da stigne do glavnih kandidata za svetske zaverenike, koji su skoro uvek Jevreji“. Kako to uskladiti sa tadašnjim srpskim udvaranjem Jevrejima? Kako pridobiti njihovu naklonost, kada su „srpski filosemiti, među kojima i mnogi intelektualci, prišli Jevrejima puni antisemitskih predrasuda?“.

Vojin primećuje takođe da je „najviše ekstremnih nacionalista među neprevodivim pesnicima“; da su „i nacionalisti znali da je Đinđić jednostavno bio isuviše pametan da bi bio nacionalista“. „Inteligencija je ovde gluplja od naroda!“, zavapio je Vojin još pre oktobarskog prevrata 2000. u jednom intervjuu.

Na kraju, u epilogu ove sjajne knjige (pisanom septembra 2006), Vojin će gorko revidirati svoje polazne pretpostavke: „Mislim da podsmevanje, ironija, satira nemaju više nikakvog efekta u Srbiji. Ne treba u borbi protiv opake duhovnosti biti samo duhovit i reći, na primer, da tu famoznu duhovnost naseljavaju sablasni duhovi, a ne ljudski duh. Niko ovde nije izgubio nijedan glas jer je smešan.“ Na kraju epiloga Vojin Dimitrijević kaže da je „…racionalni pristup javnim stvarima i poslovima (res publica) u Srbiji, za koji se potpisani sve vreme zalagao, promašen i osuđen na neuspeh. Možda treba isprobati neke druge, postmodernističke metode.“

Možda.